12.02.2006., nedjelja

Izležavanje Je li se i vama događa da ako zalegnete jedan dan, (blagodati kao što su - kauč, dekica, tv, novine, grickalice, čajevi, kava...) idući već postanete ovisnici ? Meni se upravo to događa. Postajem ovisnica o izležavanju. Večeras tražim razlog da taj ritual napokon sutra prekinem, ali mi ne pada na pamet dovoljno dobar poticaj. I sve nešto nagovaram samu sebe, pa vidi lipog dana, mogla bih napravit ono, izać na kavu s ovim, otić amo-tamo, ali na kraju opet pobijedi... izležavanje! U mom životu nema veće napasti od toga (dobro, u uži izbor ulazi još i čokolada). I već žalim što je sutra ponedjeljak, što moram dignuti svoju guzu i osjetiti hladnoću kako grize moje obraze. Tako to biva - sve što je lipo, kratko traje...

- 23:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

30.01.2006., ponedjeljak

Abortus je ubojstvo Kada sam kao jedanaestogodišnjakinja došla živjeti u Split, nastanila sam se u zgradi na kojoj je velikim crnim slovima bio napisan upravo ovaj grafit - abortus je ubojstvo. Tada još nisam bila svjesna pravog značenja riječi abortus. Danas, nakon 14 godina, složila bih se s autorom gore navedenog grafita. I nemojte mi spominjati posebne okolnosti, silovanja, bolesti i ostalo, jer je očigledno da živimo okruženi tihim ubojicama. Svaka čast našim novinarima Slobodne što su se upustili u detektivsku avanturu, ali se pitam gdje su se skrili tzv. provoditelji zakona? A ni naš ministar zdravstva i socijalne skrbi bidan ništa ne zna o nelegalnim prekidima trudnoće. I tako šetajući gradom tko zna koliko se puta dotaknemo tih žena koje u prosjeku isprse 3000kn da bi ubile nevino djetešce. I nisu to neke balavice, već samosvjesne žene, između 30 i 40 godina koje nisu planirale baš tad začet kad se omaklo njihovom jebivjetru! A ko bi u 21. stoljeću trošija na zaštitna sredstva kad moraju i privatni ginekolozi od nečega živit! Jedan od te fine gospode u biloj kuti s titulom dr., prčka je i po mojoj vagini. Pitam se, želim li više svoje tijelo povjeriti čovjeku koji je tom istom rukom prekinuo tolike živote?! Mislim da ne. A vi, drage sadašnje i buduće majke, dragi sadašnji i budući očevi? Kamo hodiš čovječe?

- 00:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.01.2006., nedjelja

Šetnja gradom... Gradom... pod Marjanom. Nedjeljom u podne svi se sjate na rivu. Jedni nakon nedjeljne mise, drugi prije obiteljskog obida. Svi s istim ciljem - uhvatit malo sunca. Tako sam se i ja zaputila, ovaj put sama, izbjegavši tako zabijanje u neki zadimljeni kafić i već ustaljene ćakule. Već na početku Marmontove čujem neko gitarističko naklapanje, zvuke poznate melodije Azrinih pisama... Kroz glavu mi prostruje slike svih gradskih svirača, pogotovo onog starog dide s harmonikom. Koliko puta sam prošla pored njega dok je umorno rastezao svoj instrument i puštao još umorniji glas? Koliko god, ali svaki put mi je taj umorni čovjek davao poleta na putu do glazbene škole. Možda i ja jednog dana iznesem svoje tipke na ulicu, mislila sam tada i osijećala se sigurnom. Prošle su godine, moji prsti su se umorili, a i harmonikaša više ne viđam. Očito su se i vrimena promijenila. Dok se dida svojim glasom borio za koricu kruha, naš moderni gitarist skuplja lovu za odlazak na svjetsko prvenstvo. Da, upravo mu je to pisalo na otvorenoj kutiji u kojoj su se mišale boje žutih i srebrnih kovanica. Trnjem (iliti žicama) do zvijezda... Sve ostalo uobičajeno... šetaju bunde, mirišu skupi parfemi, pune se kafići i šentade, cakle se sunčane cvike, marširaju visoki taci... A isprid kazališta obitelj. Mladi bračni par i dvoje dičice. Sin trogodišnjak uperi svoj prst prema zgradi kazališta i zaviče - Bog, Bog! A mama će na to - nije sine Bog u toj zgradi, već u ovoj drugoj, u crkvi. Stvarno nije lako biti roditelj.

- 18:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #